Brojač posjeta  

15871365
Danas
Juče
Ove sedmice
Prošle sedmice
Ovaj mjesec
Prošli mjesec
Ukupno
1396
2571
6906
15622819
1396
103356
15871365
Vaš ip 3.223.3.101
Tačno vrijeme: 2020-04-01 05:02:03
   

Pomračeni umovi vjerom i idealima

Oglasi opština Foča, Nekretnine Foča

Isto se dogodilo i tokom posljednjeg, koji je šokirao javnost, a čiji je izvršilac bio Mohamed Merah, Francuz alžirskog porijekla, koji je na kraju izvršio samoubistvo skočivši sa zgrade gdje je satima bio opkoljen.

Neki su to, poput Meraha, učinili iz ideoloških razloga, dok postoje i masakri čiji motivi nisu razjašnjeni ni godinama kasnije.

Horor u jevrejskoj školi

Mohamed Merah je u svom suludom pohodu najprije ubio trojicu vojnika, a zatim i troje djece i rabina ispred jevrejske škole u Tuluzu. Kao motiv svog čina naveo je pripadnost Al Kaidi, a svoje razloge objasnio je nazvavši redakciju jednog francuskog TV kanala.

"Rekao je da je sve činio kako bi se osvetio zakonu protiv nošenja vela u Francuskoj, zbog učestvovanja Francuske u ratu u Avganistanu te kako bi protestovao protiv stanja u Palestini", rekla je novinarka koja je imala priliku s njim da razgovara.

Ona je navela da Merah uopšte nije bio uzbuđen, već vrlo miran, uvjeren i vrlo pristojan.

"Neprestano je ponavljao da je to tek početak i da će biti novih napada", dadala je ona.

Nove napade je planirao već sljedeći dan, ali ga je francuska policija spriječila u tome. Njegova posljednja izjava bila je da uopšte nema osjećaj krivice te da jedino za čim žali jeste što nije ubio više ljudi.

Koliko god ovo bilo monstruozno, Merahov zločin se ne ističe posebno u odnosu na slične masakre koji su tokom prethodnih decenija potresali svijet.

Nacionalizam i islamofobija

Jedan od zločina koji su potresli svijet je onaj u Norveškoj, kojeg je izveo Anders Bering Brejvik, norveški ekstremni desničar, koji je prošle godine zaprepastio svijet.

Brejvik je 22. jula 2011. otišao na ostrvo Utoja, mjesto na kojem je održavan kamp Omladine Radničke partije. Predstavio se kao policajac, a potom otvorio vatru na nenaoružane tinejdžere i tom prilikom ubio njih 69. Najmlađa žrtva je u tom trenutku imala samo 14 godina. Dva sata ranije u Oslu je eksplodirala bomba, pri čemu je stradalo osam ljudi. Kada su policajci stigli na ostrvo Brejvik nije pružao otpor pri hapšenju.

Izjavio je da je cilj napada u stvari njegova želja da očuva Norvešku i zapadnu Evropu od muslimana koji žele da je preuzmu. On zastupa desničarsku militantnu ideologiju, koju je ovekovječio u svojoj knjizi "2083: Evropska deklaracija nezavisnosti". U knjizi, svojevrsnom manifestu, Brejvik iznosi svoje poglede na svijet, kojeg karakterišu nacionalizam i islamofobija. Brejvik tvrdi da je potrebno uništenje islama, navodnog projekta Eurabije i kulturnog marksizma, da bi se očuvala hrišćanska Evropa.

Inače, Brejvik je za sebe rekao da je umjereno religiozan. On se zalagao za povratak protestanata u Katoličku crkvu, čime bi se, kako tvrdi, očuvalo jedinstvo hrišćanstva. Na svom Facebook profilu je naveo da je hrišćanin, mada ima jako kritičke stavove i prema Katoličkoj i prema Protestantskoj crkvi.

"Protestantska crkva je smiješna. Sveštenici u farmerkama koji marširaju do Palestine izgledaju kao umanjeni šoping centar", napisao je jednom.

Muva kao okidač

Vu Bum Kon, južnokorejski policajac, takođe će ostati upamćen po jednom od najkrvavijih ubilačkih pohoda u novijoj istoriji. On je 26. i 27. aprila 1982. ubio 57 ljudi, a ranio 35 u južnokorejskoj provinciji Gjeongsangnam-do.

Vu je dan započeo žestokom svađom sa svojom djevojkom, a povod svađe je što je ona ubila muvu na njemu dok je spavao! Nakon svađe otišao je na posao u policijsku stanicu. Na poslu se odmah počeo opijati i do podneva je bio potpuno pijan. Otišao je u oružarnicu policijske stanice, naoružao se do zuba i krenuo na krvavi pohod. Prvo je ubio operatere u lokalnoj telefonskoj centrali, kako niko ne bi mogao pozvati pomoć, a zatim je krenuo od kuće do kuće. Ljudi bi ga puštali u kuću pošto je bio u policijskoj uniformi, a jednom kada bi bio unutra sve bi pobio. Većinu žrtava je upucao, ali neke je raznio ručnim bombama. Divljao je cijeli dan u čak pet sela okruga u kojem je živio, da bi ga u ranim jutarnjim satima 27. aprila policija napokon opkolila. Vu je na kraju aktivirao preostale bombe i ubio sebe zajedno s tri taoca koja je držao. Epilog njegovog krvavog pohoda je 57 ubijenih nevinih ljudi, a on sam je bio broj 58 u toj krvavoj statistici.

Njegova djevojka je naknadno posvjedočila da je Vu patio od kompleksa inferiornosti i da su ga seljani znali zadirkivati zato što živi sa djevojkom s kojom se nije oženio. Ministar unutrašnjiih poslova Južne Koreje podnio je ostavku nakon tog pokolja, a uhapšeni su i Vuov komandir i četiri kolege iz policijske stanice zbog toga što su mu dopustili da pije na poslu i naoruža se.

Želja za pažnjom

Jedan Australijanac željan pažnje takođe je iskoristio masakr kako bi ostavio traga u čovječanstvu. Riječ je o maskru u Port Arturu, turističkom mjestu na ostrvu Tasmanija u Australiji, koji se dogodio 28. aprila 1996. godine. Izvršilac Martin Brajant je tom prilikom nasumično ubio 35 i ranio 21 osobu. Masakr je potresao Australiju, a Brajant je osuđen na 35 doživotnih robija. Kaznu služi u Hobartu bez mogućnosti pomilovanja.

Inače, za Brajanta su oduvijek tvrdili da je bio čudan. Čak i njegova majka je izjavljivala da je bio iritantno dijete, koje se dosta razlikovalo od svojih vršnjaka. Nikada nije uspijevao da se zadrži na nekom poslu, jer je uvijek dolazio u sukob sa saradnicima i navodno je uvijek bio u nekoj nevolji. Njegov nastavnik ga je opisao kao veoma čudnog tinejdžera, koji je uvijek bio "u oblacima" i koji nikada nije pokazivao bilo kakve emocije.

I dok je sam Brajant naveo različite motive za ovaj nezapamćeni zločin, po svemu sudeći, do toga ga je dovela želja za pažnjom. Štaviše, svom prvom komšiji nekoliko dana prije masakra rekao je da će učiniti nešto po čemu će ga svi zapamtiti. Navodno, ignorisanje okoline ga je toliko frustriralo da ga je dovodilo do bijesa. Inače, početkom izdržavanja kazne, Brajant je pokušao nekoliko puta da izvrši samoubistvo.

Sindrom Vijetnamskog rata

I Južna Amerika ima svog masovnog ubicu, a njegovo ime je Kampo Elias Delgado iz Kolumbije, koji je početkom sedamdesetih služio u američkoj vojsci, a navodno je i veteran Vijetnamskog rata. Štaviše, njegovi poznanici kažu da je sindrom Vijetnamskog rata i izazvao određene poremećaje u njegovoj ličnosti, zbog čega je često izbjegavao ljude i bio ogorčen.

Vrativši se iz Amerike, Delgado je držao časove engleskog u Bogoti, ali više nije imao prijatelja, za šta je krivio svoju majku. Njegov krvavi pohod je i počeo od majke, koju je ubio s leđa u stanu, zatim njeno tijelo umotao u novinski papir i zapalio je. Onda je izletio iz zgrade i poubijao sve komšije koje su se okupile ispred zbog požara.

Njegova sljedeća "stanica" bio je otmjeni restoran u centru Bogote, gdje je došao noseći naoružanje u maloj torbi, naručio najskuplje jelo i osam votka-tonika. Potom je ustao i počeo da puca po restoranu, ubivšu 23 osobe, nakon čega je pucao u sebe.

Bijes zbog bogate djece

Jedan od masakara koji je potresao SAD bio je i onaj iz 2007. godine na Univerzitetu Virdžinija Tek, kada je Čo Sang Hiu, porijeklom iz Južne Koreje, ubio 32 studenta i ranio na desetine njih. Čo je ubio dvoje studenata u studentskom domu, nakon čega se vratio u svoju sobu, naoružao se, poslao slike, filmove i dokumenta televizijskoj kući NBC i otišao u drugu zgradu kampusa - Noris hol. U toj zgradi je ubio još 30 ljudi i, našavši se okružen policijom, pucao sebi u glavu.

Inače, Čo je jedan od rijetkih počinilaca ovako monstruoznih zločina koji je detaljno objasnio razloge svog pohoda. To je učinio u video-materijalu koji je poslao NBC-ju.

"Imali ste sto milijardi prilika da ovo izbjegnete. Umjesto toga odlučili ste da prolijete moju krv. Satjerali ste me u ćošak i dali mi samo jednu mogućnost. Odluka je bila vaša. Sada imate krv na svojim rukama koja se nikada neće oprati", poručio je ubica u svom manifestu, u kojem je žestoko kritikovao hedonizam i hrišćanstvo.

Može se zaključiti da su meta njegovog bijesa bila bogataška djeca koju je sretao u kampusu.

"Imali ste sve što ste htjeli. Mercedes vam nije bio dovoljan. Votka i konjak vam nisu bili dovoljni. Vaš džeparac nije bio dovoljan. Svi vaši razvrati vam nisu bili dovoljni", kazao je Čo.

Inače, njegov djed, koji i danas živi u Južnoj Koreji, jedini je od porodice koji se oglasio nakon neviđenog masakra. On je potvrdio da je Čoova porodica otišla u SAD s malo novca i velikim snovima o boljem životu.

"Čo je roditeljima pravio probleme dok je bio mali jer nije želio da govori, ali je bio pristojno dijete", rekao je njegov djed.

Dragana Raduški

   
© Masterfromf

Uloguj se - Registruj se

Ako niste registrovani izaberite opciju napravi nalog.